U narodu se naziva siva pčela, sivka, kranjska pčela ili kranjica.
Siva pčela prirodno je rasprostranjena južno od Alpa u prostoru panonske nizine do Jadranskog mora i Balkanskog poluotoka.
To su sitnije pčele koje imaju dugo rilce (6,4 do 6,8 mm). Tijelo im je obraslo kratkim i gustim dlačicama sive boje. Boja hitina je tamna, gotovo crna, a na drugom i trećem tergitu često imaju smeđe mrlje, a katkada je i cijeli prsten žućkasto–smeđ. Kubitalni indeks radilica kreće se od 2,4 do 3,0 a tipičan je 2,7 (Ruttner, 1988).
Pčele ove pasmine su izrazito mirne. Prezimljavaju u malim zajednicama i troše malo hrane u zimskom razdoblju. Uzgoj legla započinje s prvim unosom peludi, tako da se zajednica ubrzano razvija. Ljeti siva pčela ima leglo ukoliko postoji unos peluda. U jesen se veličina zajednice naglo smanjuje. Prezimljavanje je dobro i u težim klimatskim uvjetima. Prostor ljepe propolisom manje od drugih europskih pasmina pčela. Krajem devetnaestog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća jedan od glavnih proizvoda bili su rojevi, te je tadašnji način pčelarenja imao jak utjecaj na pojačavanje nagona za rojenjem, koji se sada nastoji smanjiti selekcijom.
Siva pčela se razvila u dijelu Europe gdje su klimatske prilike uvjetovane jakim kontinentalnim strujanjima koja rezultiraju dugim i oštrim zimama, te vrućim ljetima. U takvim okolnostima nastale su i glavne odlike ove pasmine pčela, vitalnost i brza, energična reakcija na svaku promjenu u prirodi.
Pod utjecajem različitih okolišnih i klimatskih uvjeta razvili su se na određenim područjima posebni tipovi sive pčele (ekotipovi), koji se međusobno ne razlikuju po vanjskim tjelesnim znacima već samo po ponašanju.